Primetis i po bajkama, koje smo dosad tako lepo izmisljali. Primetis kako nam i bajke sve manje veruju.
Ustvari, velika je to varka. Bas kao sto je i svet sa one strane svoga oka.
Onome koga posmatras u ogledalu s nadom. Ti si nada koju on gleda iz svog sveta. Ne veruj nicemu sto se moze primetiti samo sa jedne strane vida.
Trci i sastani se sam sa sobom. I izgubi se u daljinama sebe kao kap ciste svetlosti.
Retki su oni koji shvataju granicu slobode. Jos redji oni koji shvataju slobodu granice. »Ne zidaj vrata veca od kuce «, kazu Eskimi. To isto znaci sto i zidati prozore manje od ociju.
Stvarno videti, znaci: umeti videti kisu kako
pada uvis. Videti kako padaju uvis krovovi
kuca i reke u kojima se taloze vrhovi
planina.
Ovako sam to cuo: »Ko nije nebo ugledao u
vodi, taj nema pojma sta su ribe na drvecu"
Pa ako se i okliznes, nekada, u zivotu, ne gledaj to kao pad u sunovrat nego kao pad uvis.
I uvek, uvek se seti Aleksandra Makedonskog: »Niko me na svetu nije pokori sem mene «.
Treba umeti videti nebo, puno zrnevlja svetlosti kako se uspravlja nad zemljom i razgranava u svome padu. Cveta.
I videti pad vetra kako raste duboko u doline, u ponornice blagosti, sine moj.
I snove valja videti kako rastu dok tones
polagano u njih i paras se, bas kao sto i
ove reci cutanja, tude i moje, tonu nocas,
a nadvisuju krov i oblake, i nadvisuju
nebo i rastu u jednu predivnu vasionu
koju smo izmislili sebi u visovima opalog
septembra.