Gracanice


                   Gracanice, kad bar ne bi bila od kamena,
                   kad bi se mogla na nebesa vazneti,
                   ko Bogorodice Mileseve i Sopocana,
                   da druga ruka kraj tebe travu na plevi,
                   da ti vrane ne hodaju po paperti.

                   Ili tvoja zvona da bar ne tuku
                   ko srca predaka, Gracanice,
                   da bar svetitelji s tvog ikonostasa
                   nemaju nasih neimara ruku,
                   ni andjeli Simonidino lice.

                   Da bar nisi toliko duboko
                   ukopana u tu zemlju i nas same
                   da se nismo privikli u tebe kleti,
                   Gracanice, kad bar ne bi bila od kamena,
                   kad bi se mogla u visine uzneti.

                   Gracanice, da si nam bar jabuka,
                   da te mozemo staviti u nedra
                   i zagrejati studenu od starosti,
                   da nam bar poljima oko tebe nisu
                   predaka divnih rasejane kosti.

                   Da te bar mozemo podici na Taru,
                   u kalenicku portu te preneti,
                   zaboraviti likove po tvom oltaru.
                   Gracanice, kad bar ne bi bila od kamena,
                   kad bi se mogla na nebesa vazneti.