NE za nuklearne elektrane u Srbiji

 

Vladimir AjdacicSmatrajući da bi za nas i naše potomke bila pogubna gradnja nuklearnih elektrana u Srbiji, želim da Vam izložim svoj lični stav da bih Vas pridobio za akciju protiv pretvaranja Srbije u nuklearnu deponiju radi političke afirmacije i ličnog profita malog broja bezumn ljudi koji o tome odlučuju.

Da bi čovek u nešto čvrsto verovao ili ne, u najvećem broju slučajeva, on mora sam da doživi nešto u vezi s tim, da stekne lično iskustvo koje će ga naučiti pameti. Izuzetak od toga čine ograničeni i koristoljubivi ljudi. Ja sam imao tu sreću, a istovremeno i nesreću, da na sebi iskusim ''dobrobiti'' nuklearne tehnike - da u ranoj fazi svoga bavljenja naukom, pored ostalog, merim i radioaktivnost ljudi, ljudskog praha i kostiju, kao i da pratim posledice proba atomskog oružja u svetu.

Decembra 1959. godine u Institutu u Vinči proradio je ''veliki reaktor'', tzv. RA, proizveden u SSSR-u. Tada je profesor Pavle Savić, tvorac i naučni rukovodilac Instituta, zahtevao od nas mladih saradnika da pristupimo raznim fizičkim, hemijskim i drugim merenjima u cilju određivanja karakteristika ove istraživačke jedinice koja nam je tada pružala neslućene mogućnosti za rad. I tako sam se ja jednoga dana našao na platformi velikog reaktora i na njoj zatekao trojicu mojih kolega kako u centralni vertikalni kanal reaktora ''bacaju'' o kanap okačen rendgen-dozimetar, drže ga u njemu neko vreme, a zatim ga izvlače kao kofu iz bunara i očitavaju dozu zračenja koju je on primio.

To što sam video, zaista me je zaprepastilo! Da se u 20. veku ''pomoću štapa i kanapa'' vrše tako važna reaktorska merenja. Razmišljajući o tom i sličnim problemima, došao sam do originalne ideje da za merenje intenziteta neutronskog zračenja u reaktoru upotrebim poluprovodnički detektor! Da bih taj detektor spasao od paklenog zračenja u jezgru reaktora koje bi ga uništilo u deliću sekunde, rešenje sam našao u tome da metu uranijuma-235, kao izvor informacija o neutronskom zračenju u datoj tački reaktora, stavim na donji kraj jedne duge aluminijumske cevi, a na njen drugi kraj, koji bi se nalazio izvan reaktora, poluprovodnički detektor!

U cevi bi vladao vakuum i fisioni fragmenti, koji bi nastajali nuklearnim reakcijama neutrona sa jezgrima uranijuma-235, doleteli bi od mete do detektora. Ovaj bi ih, sedeći daleko od razornog zračenja u svojoj ''bezbednoj fotelji'', detektovao - brojao i određivao njihovu energiju . Tako je rođena nova, prva u svetu digitalna metoda za merenja snažnih neutronskih flukseva u nuklearnim reaktorima. Ona je naišla na odličan prijem u naučnoj javnosti i omogućila mi da odem u Kanadu, tamo je dalje usavršim i po povratku iz Kanade da odbranim doktorsku disertaciju.

Po objavljivanju ove metode merenja u tadašnjem vodećem časopisu za nuklearnu tehniku ''Nucleonics'', kao postdiplomac 1962. godine našao sam se na Univerzitetu u Torontu, u Kanadi. Te godine, u jeku hladnog rata između Zapada i Istoka i zveckanja nuklearnim oružjem, u severnoj Americi bogataši su u svojim dvorištima gradili atomska skloništa.

U duhu tog vremena u Torontu sam dobio zadatak da pomažem jednom doktorantu fizike iz Pakistana u merenjima radioaktivnosti ljudskih kostiju. Pored toga, radio sam na Van der Grafovom akceleratoru na nuklearnim reakcijama i izvodio eksperimente za svoju doktorsku disertacije na reaktoru MakMaster Univerziteta u Hamiltonu. Sve u svemu, do guše sam se ''uvalio'' u nuklearna zračenja.

Ni ranije u Institutu u Vinči nije mi bilo bolje sa zračenjem. Nekoliko puta su me ''atomski čistači'' ribali, tj. dekontaminirali. Tu sam 1958. godine doživeo, istina sa bezbednog rastojanja, akcident na malom reaktoru. Tada je šestoro ljudi bilo izloženo jakom ozračivanju neutronima i gama-zracima. Petoro njih je spaseno presađivanjem koštane srži u Parizu, a jedan mladi čovek je umro od posledica prezračenosti. Sve mi je to duboko ostalo u sećanju, pogotovo što sam u Vinči učestvovao u određivanju stepena ozračenosti mojih kolega.

Sa tom predistorijom, četiri godine kasnije, u vreme kada sam u Hamiltonu izvodio eksperimente na MakMasterovom reaktoru, neočekivano mi se obratio profesor Džarvis, sa Tehničkog fakulteta u Torontu. Bez ikakvog uvoda, upitao me je da li bi pristao da me on premeri na ''detektoru čovekove radioaktivnosti'' (engl. ''Whole body counter''). To njegovo pitanje me je jako štrecnulo. Prvo što sam pomislio bilo je da se u Hamiltonu na njihovom ''swimming pool'' reaktoru desio nekakav akcident i da sam ja, među ostalima, tamo nešto zakačio. ''Eto ti'', rekoh sebi, ''jednoga dana i tebi će neko meriti radioaktivnost kostiju i pitaće se šta si to radio?''

Pošto pristadoh, sutradan se nađoh u dubokom podrumu zgrade Tehničkog fakulteta, u Džarvisovoj laboratoriji. On me povede u jednu sobicu, nalik zatvorskoj samici. Sva je bila optočena debelim slojem betona i čeličnim pločama izrezanim od olupine broda koji je bio potopljen u Prvom svetskom ratu, u vreme kada nije bilo nuklearnih reaktora i radioizotopa. Zadatak pomenute zaštite bio je da se smanji uticaj prirodno radioaktivnih elemenata i kosmičkog zračenja na merenja ukupne radioaktivnosti čoveka. U mernoj sobici nalazio se ogroman natrijum-jodidni scintilacioni detektor gama-zračenja. Pošto sam se preobukao u čisto rublje, ušao sam u neobičnu ''mernu samicu''. Po zahtevu prof. Džarvisa obgrlio sam detektor telom i pripremio se za merenje u trajanju od 40-50 minuta.

Za mnom su se zatvorila debela metalna vrata i ja ostadoh sam sa svojim mislima u ''klopki za radioizotope'' kao zatočenik nuklearnog doba i njegovih pošasti. U prvi mah pokušao sam da razmišljam o svojim eksperimentima na reaktoru u Hamiltonu. Ali ''stopljen'' s najvećim natrijum-jodidnim detektorom koji sam u životu video, nisam mogao a da ne počnem da mislim o radioaktivnosti - o tome da mi ljudi atomskog doba  zračimo, da nam je vreme u kojem živimo udarilo svoj pogubni ''radioaktivni pečat''.

Nikada ranije u životu nisam tako koncentrisano razmišljao o jednoj stvari. I tu, u toj sobici, kako je vreme proticalo, u meni se učvršćivala misao da svi mi plaćamo preskupi danak modernom dobu. Pitao sam se: ''Kolika je moja radioaktivnost u odnosu na radioaktivnosti drugih ljudi? Koliko će me ona koštati u daljem životu?''. I ne samo, već i sve ostale. I tada shvatih da se svi mi, hteli to ili ne, nalazimo u ''atomskoj mišolovci''.
Utom se metalna vrata otvoriše. Žurno izađoh iz merne sobe-brojača i priđoh nuklearnom analizatoru. Na njegovom ekranu stajao je ključni dokaz: spektar gama-zračenja koje ja emitujem.

''To je Vaše zračenje'', reče mi profesor Džarvis. ''Nešto više zračite od ljudi koje sam do sada merio. Ali, vidim da ste zakačili i neke radioizotope koji se ne javljaju u atomskim eksplozijama. Da zaključim, mislim da Vaše zračenje nije tako strašno.''

To što sam tada u jednom satu doživeo u Torontu mene je, do tada pasioniranog nuklearca, odjednom učinilo antinuklearcem! Vračajući se iz ''atomskog podruma'' u moju laboratoriju u MakLenanovom zdanju pitao sam se: ''Zar je to sudbina čoveka? I šta nas još drugo čeka?''

Od tada je prošlo više od 47 godina. Sledeli su: nagomilavanje nuklearnog oružja (atomskih, hidrogenskih i neutronskih bombi), akcidenti na nuklearnim eksperimentalnim reaktorima i električnim centralama, korišćenje osiromašenog uranijuma u ratne svrhe, veliki problemi sa nuklearnim otpadom i drugo. Sve je to učvrstilo moje uverenju u pogubnost nuklearnih tehnologija i njenih produkata – do zaključka da oni mogu dovesti do uništenja života na Zemlji.

Zbog toga sam sa mojim starijim kolegom prof. dr Brankom Lalovićem ranih sedamdesetih godina prošlog veka (još uvek baveći se nuklearnom fizikom u Institutu u Vinči) počeo da utičem na formiranje svesti ljudi o potrebi borbe protiv nuklearnih programa, uključujući tu i nuklearnu energetiku. Branko Lalović i ja smo kao nuklearci prvi u bivšoj Jugoslaviji digli glas protiv zloupotreba otkrića nuklearne fizike - nuklearki i nuklearnog oružja. Tome su se kasnije priključili Dragan Jovanović i Dejan Dimov i nas četvorica smo postali začetnici ekološkog pokreta i buduće Zelene stranke u bivšoj Jugoslaviji. Za našu stranku ja sam skovao moto: ''Pre svega život''. Od tog načela u daljem radu i životu nisam nikada odstupio. Zato sam prerano i napustio Institut u Vinči.

Koliko je život bio temeljno ugrožen, ubrzo je pokazala černobiljska katastrofa. Ona se desila upravo u vreme naše najljuće borbe protiv planiranja gradnje nuklearnih elektrana u bivšoj Jugoslaviji. Iz tih razloga profesor Lalović se orijentisao na alternativne, obnovljive izvore energije – prvenstveno na solarnu energiju, a ja sam otkrivao istine, tačnije rečeno laži, o pouzdanosti nuklearnih elektrana.

Bilo je to doba buđenja svesti u širim slojevima ljudi o ugroženosti čovekove životne sredine. Međutim, skoro niko od naših kolega u Vinči nije nas u tome podržao. Usijanim glavama, koje su verovale da se u bivšoj Jugoslaviji može da izgradi više od 20 nuklearnih elektrana do 2030. godine, nisu bila dovoljna prethodna iskustva sa teškim akcidentom na reaktoru nulte snage u ''našoj kući'', u Vinči. Ništa im nisu značili ni nesreća na američkoj nuklearki ''Ostrvo tri milje'' iz 1979, problemi sa zračenjem u Hamfordu (SAD), Selafildu (V. Britanija), u Čeljabinsku (SSSR) i drugde. Trebalo je da se desi nešto zaista užasno da se te nerazumne glave, koje je Zapad svojski podržavao, samo na kratko vreme urazume.

Temeljno pretražujući naučnu literaturu, u uglednom američkom časopisu za nuklearnu tehniku ''IEEE Transaction on Reliability R-33'' (no.1, p.41, April 1984), pronašao sam analizu pouzdanosti rada reaktora po tipu sličnih onome u nuklearnoj elektrani u Krškom. Prema proračunima analitičara ''optimista'' verovatnoća da će na jednom reaktoru u toku njegovog jednogodišnjeg rada doći do ozbiljne havarije - rastapanja jezgra reaktora - iznosi 1:1.000.000. Međutim, za isti događaj analitičari ''pesimisti'' su dali drastično veću verovatnoću: 1:500! Znači da se proračuni optimista i pesimista razlikuju za 2.000 puta! Tako nešto do tada nije se moglo naći ni u jednoj oblasti moderne tehnike.

Na osnovu ove činjenice svako je mogao da zaključi da problem bezbednosti nuklearnih elektrana još ni u teoriji nije bio rešen, a kamoli u praksi, koja je skoro svakodnevno demantovala reklamnu tvrdnju da ''nuklearne elektrane manje zagađuju životnu sredinu od zapaljenog palidrvca''! Taj faktor od 2.000 bio je mera čovekovog neznanja, prenebregavanja naučnih činjenica, a time i mera nepouzdanosti ovih opasnih postrojenja. Imajući to na umu, početkom aprila 1986. godine napisao sam članak: ''Hazardne igre sa nuklearkama'' i predao ga, oko 10. aprila, Gavrilu Vučkoviću, uredniku časopisa za popularizaciju nauke i tehnike ''Galaksija''. Članak je bio štampan u majskom broju ''Galaksije'' za 1986. god. kao crna slutnja ili proročanstvo onoga što će se desiti. Zbog prvomajskog praznika taj broj časopisa je izašao nešto ranije i već je bio na kioscima kada se dogodila užasna tragedija u Černobilju.

U rano jutro 26. aprila 1986. godine u četvrtom bloku černobiljske nuklearne elektrane ljudskom greškom došlo je, prvo, do rastapanja gorivih elemenata, zatim do paljenje grafitnog moderatora, a posle toga do prskanje cevi za hlađenje. To je dovelo do stvaranja praskavog gasa i zatim njegove hemijske eksplozije pri kojoj je, da zlo bude veće, na jezgro reaktora pao džinovski kran koji ga je pri tome raspolutio. Sve je to dovelo do erupcije ogromnih količina radioaktivnih materija u atmosferu. Iz užarenog, raspomamljenog grotla nuklearnog reaktora pokuljale su stravične količine fisionih produkata da bi započele svoj satanski ples ozračivanja svega živog u Zemljinoj severnoj hemisferi. ''Duh radioaktivnosti'' bio je oslobođen iz boce i njega više niko nije mogao da obuzda. Obistinile su se reči koje sam nekih 20 dana pre černobiljske nesreće napisao u svom članku da mogućnost dešavanja teških reaktorskih udesa lebdi u vazduhu.

Plamen iz reaktora dizao se do visine od 1,5 km, noseći 10 puta više radioaktivnih materija nego što je bilo oslobođeno pri eksploziji atomske bombe u Hirošimi 1945. godine. Prema sadašnjim podacima ''vazdušnom poštom'' po svetu je razasuto oko 100 miliona kirija radioaktivnosti, tj. oko 3.700.000.000.000.000.000 bekerela! Tu su se našli mnogi kratkoživeći radioizotopi, među kojima su najopasniji bili izotopi joda, jer se jod jako vezuje, koncentruje u tiroidnoj žlezdi čoveka.

U Institutu u Vinči početkom maja mala grupa istraživača, koju su činili Nadežda Ajdačić i Miljenko Martić, ustanovila je dramatičan skok radioaktivnosti u padavinama. Ona je oko 14 miliona puta bila veća od uobičajenog prirodnog nivoa zračenja! Tu su se, pored kratkoživećih, nalazili i dugoživeći fisioni radioizotopi: stroncijum-90, cezijum-134, cezijum-137 i drugi koji se putem hrane i vode mogu uneti u organizam čoveka i ugroziti njegovo zdravlje.

Sa neviđenim samopregorom pomenuti istraživači su obavljali značajan posao merenja i saopštavanja dobijenih rezultata, davanja preporuka u vezi ponašanja na otvorenom prostoru, oko ishrane (naročito male dece i trudnica), obrade voda u vodovodima i drugih mera. Međutim, pošto se istina o černobiljskoj aktivnosti nije uklapala u planove tadašnje vlasti o budućem nuklearnom programu, njima je ubrzo bilo zabranjeno da svoje rezultate iznose u javnost. Drugim rečima, onemogućen im je rad i uticaj na dalji tok događaja – odnosa ljudi prema radioaktivnoj kontaminaciji u našoj sredini.

Koliko je to bilo pogubno dovoljno svedoči sledeći nalaz. Nivo stroncijuma-90, jednog od najtoksičnijih radioizotopa, u mleku dveju majki dojilja, koje su se u svemu pridržavale uputstava o ishrani Nadežde Ajdačić, bio je najmanje 40 puta niži nego u slučaju složenog uzorka mleka više majki dojilja iz Zavoda za prevremeno rođenu decu u Beogradu!

Tako je lažiranjem podataka o radioaktivnosti u bivšoj Jugoslaviji naša zemlja na mapi Evrope ostala ''bela'', tj. čista, dok su druge zemlje, već prema stepenu kontaminiranosti, bile označene bojama od sive do crne. Međutim, ovim se Priroda nije mogla prevariti i tok događanja promeniti. Rezultati ovakvih postupaka već su se odrazili na našem potomstvu i taj će proces teći dalje. Černobiljska katastrofa, koja naplaćuje svoj danak (preko 50.000 umrlih i mnogo više obolelih od posledica izazvanih zračenjem u svetu) ostaće zapamćena kod nas po moralnom padu onih koji su prikrivajući istinu uticali na sudbinu nedužnih ljudi i njihovih potomaka.

Po mišljenju biologa akademika Dušana Kanazira biće potrebno da prođe najmanje 100 godina da bi se sagledale prave razmere ove velike tragedije. ''Nuklearni krajputaši'' i dalje će nicati širom sveta, jer već odavno znamo da ne postoji neki minimalni, dopušteni nivo ozračivanja ljudi. Svaka, i najmanja primljena doza zračenja nosi određeni rizik.

U toj velikoj nesreći koju je doživela i naša zemlja, kao neminovnost javilo se jedno dobro - država je morala da odustane od nameravane gradnje nuklearnih elektrana na našem tlu, da uvede moratorijum. Sreća u nesreći, rekao bi narod.

Ali evo sada ''novopametnih'' i ''novodobronamernih'' koji traže ukidanje postojećeg moratorijuma i zalažu se za gradnju nuklearki! Baš u pravi čas! Jadna naša zemlja, skoro da se raspada, a trebalo bi da posegne za novom ''omčom o vratu''. I to za ''stoletno davljenje''.

Koji su postojeći razlozi protiv gradnje nuklearnih elektrana u Srbiji?

Prvo.  Pre nego što bi se i pomislilo na izgradnju nuklearne elektrane, morala bi da se napravi temeljna naučna studija o potrebi za električnom energijom u Srbiji tokom narednih barem 40 godina (radni vek nuklearne elektrane), mogućih alternativnih izvora energije (hidro, ugalj, gas, biomasa, tople podzemne vode, sunce, vetar i drugo), kao i mera smanjenja neracionalnog korišćenja energije.

Drugo. Mi se još uvek nalazimo na politički trusnom području. Na njemu bi (kao i na svakom drugom koje je takvo) Ujedinjene nacije morale da zabrane gradnju nuklearnih elektrana i drugih postrojenja visoke radioaktivnosti. Živimo u svetu organizovanog terorizma u kojem jedna raketa ispaljena na nuklearnu elektranu može da prouzrokuje strahovite posledice.

Treće. Za Srbiju dovoljna je jedna nuklearna elektrana da je dovede u političku i ekonomsku zavisnost, tj. u stanje ozbiljne ucenjenosti na dugi niz godina. Mi ne možemo da pravimo nuklearno gorivo, niti da prerađujemo isluženo gorivo. Nuklearni otpad nemamo gde da odlažemo. Dovoljno je reči da taj problem još SAD nisu rešile. Zbog toga u njima vlada moratorijum na gradnju novih nuklearnih elektrana..

Četvrto. Ne raspolažemo ljudima od struke koji bi mogli da rade na nuklearnim elektranama. Snage tih postrojenja iznose i do 1.000 megavata, tj. 100 i više puta su veće od snage nekadašnjeg velikog reaktora u Vinči! Na osnovu postojećih saznanja o problemima odlaganja visokoradioaktivnog otpada Vinčinog eksperimentalnog reaktora RA i njegovog dekomisioniranja, možemo da zamislimo kako bi izgledale odgovarajuće hiljadostruke tegobe sa nekom ''ekonomskim isplativom'' nuklearnom elektranom. Da li iko zna koliko bi moglo da košta njeno dekomisioniranje?

Peto, poslednje i možda najvažnije. Trenutno našu najslabiju ''kariku'' predstavlja odsustvo neophodnog morala i odgovornosti za preduzimanje ovako rizičnog poduhvata. Ko bi posle svega što se desilo sa istinom o zračenju u našoj zemlji u vreme černobiljske katastrofe i posle nje, mogao da poveruje da ćemo se odgovorno ponašati tokom poseda nuklearne elektrane. Setimo se da smo nedavno bili svedoci iznošenja ''kapitalnih ideja'' o razbijanju Vinče, o nekoj ''Zelenoj Vinči''. A, zatim, skorije, o navodnom značaju nauke u Srbiji i njenoj podršci koja već godinama izostaje. U postojećim ekonomskim i političkim okolnostima gradnja nuklearne elektrane u Srbiji bila bi nepopravljiva greška koja bi nas skupo koštala. Čak i kada bismo rešili sve tehničke probleme, u ekonomskoj stisci oko otplaćivanja rata za nuklearnu elektranu moglo da nam se desi da to ''namirujemo'' odlaganjem tuđeg nuklearnog otpada u našoj zemlji. Zato ja zagovornicima ukidanja moratorijuma na gradnju nuklearnih elektrana u Srbiji postavljam samo jedno pitanje: MolimVas, recite nam, gde planirate da se u Srbiji odlaže naš i tuđi nuklearni otpad?

                                                                                       Prof. dr Vladimir Ajdačić